logo
ČOVJEK SE DUHOVNO, TJELESNO, FIZIČKI, ENERGETSKI, MATERIJALNO, UZDIŽE I NAPREDUJE KADA ČITA, PRIČA, SLUŠA, RAZMIŠLJA SRCEM, S LJUBAVLJU,
O BOŽIJIM STVARANJIMA, DJELOVANJU I NAMJERAMA SA ČOVJEKOM NA ZEMLJI

Poezija - Emilija Dević

 

 

PERO IZ KRILA ANĐELA

Pero iz krila anđela
šumeći lepet krila nadamnom
moja duša otežala
nanovo pronalazi put
bjelina silazi na zemlju
nejasan lik, moje lice u zrcalu
gledam ga sa čuđenjem
nevidljiva mreža razapeta između neba i zemlje
silazi njome jedan anđeo
uzima izgubljeno pero bijelom rukom
svijet i ja u slici
prelama se svjetlost duginim bojama
i dok noć riče poput ranjene zvijeri
moje ruke ljubi blijeda zora
u polusnu drhtim, sva u bunilu

................................
Slutnje meke i mlake
otvaram teške vjeđe
anđeo mi se smiješi
slatki miris preplavljuje mi nosnice
ne, ne želim se još probuditi
visoko podiže ognjeni mač nad mojom glavom
obranu i štit
zlo nevoljko odmiče putem
zaklanjam oči rukom
zasljepljuje me to plavetnilo
stazom kojom prolazi
ostaje razbacano cvijeće
ostaje miris vječnosti.
..................................
Začuđeno otvaram oči
da li me to anđeoska ruka dotaknula
mir polegao u mene
kao ptica u gnijezdo
veliko svemirsko jaje bubri
prije no što se rasprsne
u mnoštvo zvijezda
ispremješani glasovi anđela i ljudi
sa šaptom, odmiču neznani svjetovi.

 

BOG U SVEMU

Plamena noć na oltaru mojih želja
zamotana tuga sjedi kraj pepela
noć dogorijeva, otvaram vrata
jutro, rosom umiveno stoji na pragu
sunce me grli zlatnim rukama
prepuštam se....
liježem u hlad jorgovana
ispod mene kuca srce zemlje
kroz krošnje hrasta slažem mozaik neba
pod mrtvim lišćem struji život
dah leptira u prolazu
skoro neprimjetno
pored mene odmiču stoljeća
poput cvijeta poput zvijezde
u kapi rose treperi kolijevka života
nevidljivo se u vidljivom očituje
Bog u svemu

 

PJESMA DUŠE

Duša Tvoja u meni
Tvoj besmrtni dah od prapočetka svijeta
ništa tu mojeg nije
sve stvoreno po Tebi
u meni samo zrije
raskoš i obilje
ljubav lije u slapovima
Božji osmjeh
biti
kao zvijezda sjati
Ljubav rasprostirati svemirom

 

Hvala

Hvala ti Bože moj što me budiš pjesmom
rukom svojom oči moje zastireš
sve strahote i zla ovog svijeta
da kroz tvoju ljubav gledam
da opraštam, da volim
i mane drugih da se manje čine
a pohlepu i mržnju od mene tjeraš
jednim pokretom svoje ruke
pehar ljubavi prinosiš do mojih žednih usana
laž i strah od mene bježi
koracima nečujnim
tama raskriljuje svoja njedra
svjetlost tvoju
poput slapa, poput rijeke
lije jedan anđeo na moje ispružene dlanove

 

TRI PJESME

Nepomućena radost sada kaplje
na moje sklopljene vjeđe
a mir zapljuskuje dušu u valovima
je li to bivanje ili stanje
jesam li pronašla jedno tiho mjesto
u sada čude više od mene
našem susretu, na granici dvaju svjetova.
...................
Na pragu dva svijeta, otvaram tiho vrata
da ne probudim anđele
koji drijemaju po uglovima
djetinjim, začuđenim očima
slažem sliku od djelića
hoću li složiti slagalicu
prije no što vjetar zalupi vratima
oko mene beskrajno plavetnilo
jesam li ušla u vlastitu sliku
vrijeme tu nema značaja
možda sam se vratila svom domu
prije svitanja
i sad tapkam u mraku
prepoznavajući stvari samim dodirom
Još spavaju anđeli nepomućenim snom
stražari na nebeskim vratima
i iako vjetar pojačava
lagano brišući sjećanja
ostati ću umnožena beskrajnim zrcalima oko sebe.
.........................
Vilenjaci ovdje ne borave
tko mi onda prilazi
tapkajući po mraku sitnim koracima
prilika u srebrnom plaštu
otire moju suzu drhtavim prstima
Ako sam zalutala u vlastitom snu
ne želim se probuditi sa vriskom na usnama
šum krila svuda oko mene
tko si čovječe
duboko u meni zrije pitanje
dok zvijezde nad mojom glavom plešu
moje sestre, koje su me prepoznale
i tako od mene same spasile.

 

PJESMA BUĐENJA

Riječi moje ne pretekoše
tvoje misli same utiru put
šaptom raskriljuje tama njedra
promiče dan za danom
u lahoru vjetra nosi ti glas
svjedok nijemi kuca na vrata
raskrili ruke, zadrži dah
u treptaju jutarnje zvijezde
anđeoski prah po tebi rasipa
jedan anđeo....
bijeli leptir slijeće ti na rame
Put utrt, ulegnut
razmiču se zelene travke
pod tvojim bosim stopalima
spadaju sjene i maske
sjaj sunca legao ti u oči
čuješ li zvona
to te ja zovem
iako još nisi budna
java ti zamaglila osjetila
......................................
Sa štropotom otvaraju se teška vrata
proviruješ krišom, preplašena
naravno da me nisi prepoznala
odjenuo sam odjeću putnika
sakrio lice među svjetinom
sramiš se što si mi se obratila
gledaš unaokolo sa strepnjom
a zatim negdje žuriš
čeka te samo ništavilo....
.......................................
Anđeoski glas propara vjetar
šutke zaogrćeš kaput
zima ti se uvukla u kosti
promrzla stižeš do mojeg izvora
žedna, gladna mog dodira
gladim te rukom, poput djeteta
zabludjela misao još te proganja
niz put kojm odlaziš
vjeruj mi, šapćem i u uho
raspada se tvoj štit
bespotrebno si patila
.......................................
Prepoznaješ me u jednom hipu
zaklanjaš oči rukom
svjetlo je moje prejako
duga proparala tvoje nebo na dvoje
a ja sam cjelina
nestajem u pramenu bijelog oblaka
tebe zovu daljine zavičaja.

 

Ispravka početka

Nepomućena radost sad kaplje
na moje sklopljene vjeđe
a mir zapljuskuje dušu u valovima
je li to bivanje ili stanje
jesam li pronašla jedno tiho mjesto
u beskrajnom svemiru
mjesto gdje borave anđeli
što se sad čude više od mene
našem susretu na granici dvaju svjetova

 

Nevidljiva nit (zbirka pjesama)

Tu i tamo uhvatim nit koja vodi do Tebe.
I ruka nehotice zadrhti
nit se otkine
ostavljajući me samu, sa pitanjem na usnama.
Tanka je to, skoro nevidljiva nit
koja vodi do Tebe.
Njome sigurno putuju samo anđeli
splićući mrežu od neba do zemlje.
Ljudi mogu samo nazrijeti njeno lelujanje na vjetru
za tihih, ljetnih večeri.
Jutrom ranim, njome mirišu livade
zelene, rosne
tada zatvorim oči
i dovoljno daleko ispružim ruke
mogu je na tren dotaknuti.
Nit je stvarna i nestvarna
u snovima, njene strune tiho zazvone
prije nego otvorim oči
tada već pleše među zvijezdama.
U očima ljudi
njen se trag pretvori u osmijeh
i nestane na usnama
ostavljajući slatki okus
još dosta vremena.
*********************

Možda i ti Učitelju, umoran od svijeta
zatvoriš oči, na tren samo
i zagledaš se u unutarnje plavetnilo.
Iz rane, nanesene kopljem
jedna kap tvoje krvi kane
i natopi suhu zemlju
podno tvojih nogu dok klečim
želeći ti ugledati lice izmučeno
ispod maske svijeta, kojeg
uvijek nanovo stvaraš
i rastvaraš, u jednom dijeliću svoje vječnosti.
Možda i ti Učitelju, ugledaš mene
kako klečim bosih nogu
na trnju, što se osulo sa tvoje krune
dok po stoti put umireš na križu
ostavljajući jednu suzu živu
da sjaji budućim generacijama.
Usne ti se tad jedva primjetno pomaknu
i šapnu molitvu za mene
Ocu, na visokim nebesima.
Možda i ja Učitelju
tad odbacim svoje koplje u šikaru
ako mi se osmjehneš
i pogledaš svojim nebesko plavim očima.
****************************

Svakog ti dana ostavljam tragove
u dašku vjetra, u ptici, u mirisu cvijeta
kraj kojih prolaziš, zatvorenih očiju
slijepa, na sve moje poruke
Svakog ti dana u očima ljudi
šaljem svoj pozdrav, ne odgovaraš
ostajući nijema na sve moje pozdrave.
Svake ti večeri šaljem jednog leptira
koji sprži krila na tvojoj svjetiljci
što je pališ u sam sumrak
misleći, da ćeš me tako pronaći.
Reci mi, na koji ti se način još mogu obratiti
i svoju ljubav poslati
da je ti primiš u svoje nezahvalno srce.
I koliko će ti još vremena trebati
da uroniš u vrelo moje ljubavi
što teče od mene prema tebi.
************************

Ostavljaš me samu u sumrak
dok trne plamen moje svijeće
i neispisani, bijeli papir na mom stolu
čeka tvoju ruku da mu podari život.
Vani, prolazi dan, jedan u nizu
odnoseći svoj put i putnike na njemu.
Dok noć rasprostire svoju mrežu
ja prebirem po mislima
tražeći pravu riječ
koja će svjedočiti
moju ljubav prema tebi.
**************************

Svakog mi dana šalješ svoj znak
u osmjehu starice, u izgovorenoj riječi
što odjekne znakovito, usred tišine
i jednog bijelog leptira
da me prati na mom dugom putu.
Pokloniš mi cvijet koji svjedoči svojom ljepotom
o tvojoj ljubavi prema meni
i ja se smiješim zahvalno
prepoznavajući Te
mašem rumenoj zori
okupana u svjetlosti.
*************************

Opraštam ti sve neizgovorene riječi
sve razočarane misli
vodeći te putem
koji sam davno odabrao za tebe.
Ako ti poneka suza zaslijepi pogled
prema daljinama, ako zastaneš
neodlučna, kojim ti putem valja krenuti
podigni glavu
i osjeti moj blagoslov
kao odgovor na sva tvoja pitanja.
***************************

Putevi su tvoji raznoliki
ali svi vode do mene
i kojim od njh krenula
ja te čekam na kraju
smiješim ti se, u iščekivanju
Ostavio sam ti mnoštvo smjerokaza
i poslao mnogo pratioca
da ne lutaš dugo po bespućima.
Ti ih sve promatraš sa sumnjom
tražeći anđele sa krilima
zaboravljaš da su im lica ljudska
i da u njih gledaš svakoga dana.
************************

Razgovaramo tako Ti i ja
a između nas lebde anđeli(u plavim haljinama)
milujući naša lica
Tvoje okupano u svjetlosti
moje još u tami.
I dok se primičem tebi
tvoja se ruka pružila kroz bezdan vremena
želeći me zagrliti.
Jer tvoja su sva vremena
i Ti si zapravo tako blizu
potreban je samo jedan korak
da se nađem u tvom zagrljaju.
Što me u tome sprečava?
Možda moje nevjerovanje u čuda
koja nisu ništa drugo
nego blaga kiša
što rosi sa nebesa
na moje ispružene dlanove.
***********************

U plavoj izmaglici jutra ranog
osjeti svoje korake
i dotakni zavjesu vječnosti
što leluja nad svijetom
dok se budi u iščekivanju.
Ispruži svoje ruke visoko
prema nebu i novom danu
koji te ne želi preplašiti.
Dao sam ti mogućnost da me osjetiš
u treperavoj zraci zore
i čuješ u kriku ptice
što se uzdiže prema suncu
i darovao nevidljiva krila
da poletiš prema visinama
ostavio neutaživu žeđ
za mojim izvorom
i vidljivi trag koji vodi k meni.
***********************

Što te više tražim, više mi se ukazuješ
i ja presretna zatvaram oči
zahvalna na tvojim darovima
i kada umorna liježem u postelju od snova
ti se pritajiš u liku anđela
koji budno stražari nad mojim uzglavljem
i nema trenutka u mojim mislima
koji ne sadrži tvoju tihu prisutnost
ni dana ni sata.bez tvoje ruke nadamnom.
***************************

Pronašao sam te među mnogima
i dao ti dar da svjedočiš
o mojoj ljubavi prema svijetu
i o mojoj ljubavi prema tebi
Ne naginji glavu u strahu
jer pokazujem ti svoje lice
ukoje možeš prepoznati sebe
i svemir sadržan u jednoj kapi kiše
što rosi na tvoje ispružene dlanove.
Darovao sam ti patnju da ojačaš
i prezreš mnoge obmane svijeta
što se ukazuju pred tvojim nesavršenim čulima.
Ne sudi o meni razumom
već me prihvati srcem
što uzdrhtalo treperi
pred silinom moje ljubavi.
*********************

Tragom kojim si pošla, ostavili su anđeli
krečući na put prema vječnosti
a staza kojom si krenula u strahu
vodi te u sigurnost moje luke.
I dok ploviš oceanom života
moj te glas doziva kroz sva vremena
da prepustiš kormilo mojoj sigurnoj luci
i ploviš oceanom moje ljubavi.
Galebovi te svojim kricima ne mogu zaplašiti
niti nenadane oluje nanijeti na hrid
tvoja je lađa sigurna
jer si uzdigla moju zastavu
koja te štiti od svakog zla.
***********************

Ponekad ostajem nijema, zaboravljajući
na vlastiti dah, i zagledam se tako u daljinu
koja me zove mojim imenom.
Tad me preplaši krik zalutale ptice
i sam dan svojim svitanjem.
Onda potražim tvoj znak na nebu, zemlji
i nađem ga u izgovorenoj riječi stranca
i bude mi dovoljno
da krenem dalje kroz svoje bespuće.
*********************

Poput zmije vijuga dan
i još gledam u njegov rep
ispraćajući ga sa nestrpljenjem
i čekajući spasonosnu noć
što donijeti će san mojim umornim vjeđama.
Može li dan biti tako dug
i odlaziti sporo, ne ostavljajući trag
odlaziti u tišini
ne pitajući koga sam oćekivala.
*******************

Sakriven sam u ruži koju si ubrala
a sad vene u tvojoj ruci
smiješim ti se u dašku vjetra
milujući ti lice
ne prepoznaješ me
a ja ti mašem rascvalim granama jorgovana
Dobro se skrivam, bojeći se
da ćeš ružu odbaciti
i glavu prekriti maramom
zbog vjetra koji ti mrsi kosu
dok koračaš poljima
osluškujući toplo srce zemlje
kako kuca pod tvojim bosim nogama.
************************

Pokazao sam ti mnoga vrata
ti si ih sve širom otvorila
još ti je preostalo, da čekaš na pragu
ne znajući tko ti dolazi u goste.
Razgrnuo sam zavjesu što je dijelila
tvoju stvarnost od moje vječnosti
a ti si preplašeno ustuknula.
Onda sam ti darovao mir
kojeg ti ništa ne može oduzeti
i njime si se zaogrnula, dok čekaš
trljajući svoje oči u nevjerici
da ćeš me napokon ugledati.
************************

Sazrijevam polako i dugo u tebi
poput voća
a zatim kucam na vrata tvoga srca.
Ti ih otvaraš, zapisujući na papir riječi
drhtavim prstima
i one poput bujice poteku
dok se ti osmjehuješ
uzmajući ih pod svoje
zapravo moje stihove.
***********************

Ne darujem ti riječi, da bi se njima razmetala
ti si samo njedro, u koje polažem svoje molitve
dok sklapaš ruke, želeći me prepoznati.
Ne darujem ti misao, da tenjome progonim
niti djela svoja stvaraš u strahu od moje kritike.
Darujem ti slatkoću svojih plodova
koje bereš sa drveta spoznaje
slažeš ih u široku kutiju svog srca
a zatim darivaš svijetu, koji gladan iščekuje.
***************************

Razgrćem maglu oko tebe
smješim ti se kroz svanuća
i zaogrćem te plaštem svoje vječnosti.
Prilazim ti tiho
ne želleći te preplašiti
jer ti si samo dijete u mojim očima
nedoraslo i radoznalo dijete
koje se čudi mojim darovima.
**************************

Trebalo je vrijeme da prođe
Poput crnog vranca, kroz vihor si ga jahala
oluje prebrodila
prije no što si na moja vrata pokucala.
Otvorio sam ih širom, propuštajući te
da sjašeš, umorna i gladna
i nasitiš se moje večere.
Potekla si poput rijeke
kroz moje korito
ostavljajući nevjericu pred vratima.
Obradovao sam se tvom dolasku
i svo izgubljeno vrijeme
pridodao svojoj vječnosti.
Nasmiješila si se začuđeno
sluteći moju blizinu
i više nije bilo važno
tko je koga zvao raznim imenima.
**********************

Govorim ti kroz mnoga usta
i slušam te kroz mnoge uši
svoj sam glas podario vjetru u krošnjama
a miris rosnim livadama
Dok koračaš kroz visoku travu, osluškujući
pritajio sam se u žamoru vrabaca
što brbljaju nad tvojom glavom
O meni ti najbolje govori tišina
između dva treptaja leptirovih krila
prije no što polete prema svjetlosti.
Ja sam nježna ruka povjetarca koji ti miluje lice
dok snatriš među travom, sa slamkom u ustima.
i Izvor sam koji bešumno teče
noseći tvoj čamac prema vječnosti..
******************

Pogledaj kroz noć svoje sumnje
i ne oklijevajući pođi stazom moje ljubavi
Neka ti ruke pritom budu čiste od svake primisli
da daruješ nešto što si sama stekla, bez moje pomoći
Ako podariš cvijet, i on je rastao u mojoj prisutnosti
Ako nekom daruješ toplu riječ i nju sam u tvoja usta stavio.
Ti ništa ne posjeduješ i ako cijeli svemir daruješ
i on leži u mojoj ruci, zajedno sa tobom
dok ti se danonoćno osmjehujem
obasjavajući te svojom ljubavlju.
***********************

Izgubile su se riječi kojima si me darivao
i kad svrnem pogled, zahvalna sam na tom putu sa tobom.
Možda nije vrijeme htjelo, tvoje ili moje
ta ti imaš samo vječnost pred svevidećim očima.
a možda sam zalutala u šumi tvojih znakova
svejedno, bilo je lijepo putovati sa tobom.
***********************

Ne, nisi zalutala, samo si prestala sanjati o sebi i meni.
Potekla je stvarnost poput rijeke
i odnijela te svojim brzacima na drugu obalu
ali, jati još mašem sa drge obale
još te dozivam, opraštajući ti zaboravnost
darujući ti novi dar, koji ćeš pronaći u pijesku
moje rijeke, budeš li pažljivo tražila.
Moje se riječi ne mogu prečuti, iako ti tiše govorim
čuti ćeš me u šumu vode, pod tvojom bosim stopalima
kada se budeš vraćala
opkoračivši rijeku jednim dugim korakom.
*************************

Ostavljam te samu da se sjetiš
svakog svog sumraka
i rumenog sunca na izlasku
da se prisjetiš zašto si stigla pred moja vrata
sa rukama sklopljenim na molitvu.
Ta sve sam ti davno darovao
i ono leži među ttvojim dlanovima
i što od toga podariš svijetu
vraća ti se trostruko umnoženo
tvoje je samo davati.
***********************

I kad zatvorim oči
čvrsto stisnem umorne zjenice
negdje u jednom kutku
ti se skrivaš nasmijana lica
gledajući u mene sa poznatim čuđenjem.
Dok čvrsto spavam
rasplinuta u mreži snova
ti nepozvan uđeš u moj san
i rastvoriš okna moje duše
propuštajući u nju zlatnu svjetlost.
Tad otvorim oči
i kroz plavetnilo nejasno nazrijem tvoj lik
u pratnji mnoštva anđela
kako hoda cestom prepunom svjetlosti.
************************

Nepozvana da uđeš u moj dom
raširiti ću ruke
kao što otac dočekuje dijete
i uzeti te u svoje naručje
i biti ćemo samo prijatelji
što se sretoše u pravo vrijeme
usprkos nevoljama.
Strpljivo ću slušati
što mi budeš imala reći
a kad ti ponestane riječi
sjesti ćemo u miru
na livadu pod zvijezde
i gledati kako se uspinje žuti mjesec
po zlatnim ljestvama
sve dok nas zora ne daruje rumenilom
tada ćemo sklopiti savez
a ti ćeš obećati da ćeš budna ostati.
*************************

Stihovi su potekli
kroz noć koračala sam dugo
sve dok na proplanku svojih želja
ne ugledah tebe.
Smiješio si mi se
na tren samo naši su se pogledi sreli
ali bijaše dovoljno da ugledam sebe
u tvojim svevidećim očima.
Stihovi su tekli
svanulo je jutro
na pragu, u naručju mome snivalo je dijete
tvoja se ruka tada pružila kroz bezdan
što nas je dijelio
darujući svoj blagoslov meni i njemu.
**************************

Dugo sam te vodio, pokazujući ti prečace
kojima ćeš sigurno stići na svoje odredište.
Ti si uvijek tražila raskršća, zastajkujući
na njima, razgovarajući sa slijepima
dok ti se noć prikradala pritajenim korakom.
U ruci drhtavoj tinjalo je kandilo
vodio te je strah da nećeš stići do večeri
i čežnja da saznaš stvari koje se otkrivaju
samo rijetkima i zahvalnima.
Udahnula si zrak rijetkih visina
dok je već padao sumrak
na tvoja umorna pleća.
Prepustio sam te tvojim sumnjama
vodeći te iznova na put bez sjećanja.
*********************************

Poput rijeke sam potekao kroz tvoje korito
dok si ti žedna stajala na obali
pokazao sam ti more i rekao
možeš njime slobodno ploviti
ti si tražila široki ocean i veliku lađu
kojom ćeš oploviti neznane svjetove.
Postao sam vjetar, mrseći ti kosu
ti si nestrpljivo čekala na oluju
koja je tvoju lađu razbila o hrid samoće.
Dao sam ti krila i rekao
sad si ptica, možeš poletjeti
i pronaći svoje jato do večeri
zamahnula si krilima, težeći do samog sunca
a nisi vrata svoje krletke prethodno otvorila.
Onda sam stao na raskršće
i pokazao ti Put
jedini, uski, trnoviti
krenula si širokom cestom
prateći isprazne oblake
Zato sam naposlijetku postao dijete
i sad u tebe gledam začuđenim očima.
*********************************

Možda si zaboravila da hodaš
i ljepota te više ne dotiče
možda si zatvorila oči
bojeći se da će te vlastita sjenka preteći.
Ali ja nisam zaboravio tvoje obećanje
da ćeš voljeti sebe kao što voliš zvijezde
iako ih nikada nećeš razumjeti
i da ćeš udomiti siromaha
propuštajući ga preko svog praga
ma koliko noć odmakla svojim korakom
ma koliko i sama bila gladna
riječi i toplih dodira.
***********************************

Krug protiče
zahvaćajući sve
ne ostavljajući nikog po strani
veliki kotač svemira
u kojem plešu zvijezde
mnoštvo duša isprepletenih
nevidljivi netko neprekidno svira
na tankim strunama
gdje ćemo otpočinuti
gdje sakriti glavu
ako se zvrk prestane vrtjeti
***********************************

Nikada neće biti dovoljno riječi
da opišu Tebe
kako prolaziš svojim bosim stopalima
kroz prozirna predvorja moje svilene duše
i skidaš koprene jednu po jednu
sve dok me ne dotakne dan
i ne poklonim se nijemo pred tvojom sjenom.
U njih nikada neće stati cjelovit tvoj lik
jer postojanje ti je nemjerljivo
Tebe cijelog sadrži samo vječnost
a moje pjesme su tek blijedi pokušaj

puko prisjećanje na onaj sretni čas
kada sam te zavoljela.
*************************************

Vodim tvoju ruku po papiru
ispisujući riječi jasne, jezgrovite
govoreći o ljubavi
jer ti ne želiš putovati sama
kroz šumu mojih znakova
odasvud na te vrebaju tvoji strahovi
dugonoge zvijeri iskeženih zuba
Rastvaraš noću crne cvjetove
zastajući na svakom raskršću
mala, pred svemirom što pleše na mojoj ruci.
Ploviš na lopoču kojega nosi rijeka-izvor
poput palčice na orahovoj ljusci
i tanka te uzica spaja sa obalom.
Nju nikada ne ispuštaš iz ruku
iako ti stalno ponavljam
da se prepustiš rijeci i lopoč-cvijetu
i zaroniš u plave dubine
gdje spavaju anđeli vode, prozirnih krila
oni će ti pokazati sva blaga
pokloniti biser koji samo tebi pripada
Tako ćeš postati moje dijete, među mnogima
dijete i žena istodobno
rasipajući ljubav
kao što svemir rasipa zvijezde
i slijediti srebrni trag mjeseca po plavoj vodi.
********************************

Poput kapi rose, drhtim na tvom dlanu
dok me nježno spuštaš na najljepši cvijet
a zatim daruješ rijeci što protiče
podno tvojih nogu
i ja se stapam sa drugim kapima
prizivajući sjećanje na veliki ocean.
Nekad sam boravila u oblacima i dugi
njihao me vjetar, sretnu u visinama
sišla sam sa prvim kapima kiše
rasipajući život oko sebe
strepeći da ću se izgubiti među jednakima
i kada si me uzeo na svoj dlan
shvatila sam svoju vječnost u proticanju.
************************

Ponovo je razgovor potekao
kad sam mislila da je sve gotovo
kad sam rekla to je to
tridesetak pjesama što govore o Tebi
Sada ponovno teku pitanja
jer desilo se čudo
miris cvijeća na tvoj rođendan
i živa voda kao tvoj blagoslov
nisam mogla vjerovati
poljubila sam malu sliku tebe
ne znam kako ti zahvaliti.
********************

Mogla si i bez toga
svejedno bih shvatio
ta ja znam svaku tvoju misao
prije no što krene
svaki tvoj korak prije no što zakorakneš
uvijek ćeš biti moje dijete
zato mi ne moraš zahvaljivati
dobila si znak koji si tražila
mnogi ga neće shvatiti
neka to bude mala tajna
između mene i tebe
moj pozdrav, možda poljubac....
****************************

Kad zamru sve riječi
kad utihne čak i molitva
kad ti se pogled izgubi u plavim daljinama
i ne budeš vidjela ništa osim magle oko sebe
a sva ti lica budu nepoznata i strana
ni tada te neću odbaciti.
Shvatiti ću mračnu noć tvoje duše
i da si prestala vjerovati
kako možeš zadržati pijesak pustinje
među svojim stisnutim šakama
Zajedno ćemo danima sjediti na ugaslom ognjštu
zalupiti vratima, žestoko, bijesno
kada nas budu napuštali
satima otirati suze razočarenja.
I neka tako prođe jedno vrijeme
dok se u bolu ne porode neki novi snovi
i ne otjeraš i mene
pronalazeći nanovo svoju molitvu.
***************************

Jednom kretnjom svoje ruke
rasuo si zvijezde po nebu
i učinio da cijeli svemir pleše
zajedno sa Tobom.
Jednom kretnjom svoje ruke
darovao si blagoslov vodi
i potekao je nepresušni izvor
od Tebe prema meni.
Jednom kretnjom svoje ruke
stvorio si mojoj duši zlatna krila
te sad čezne za visinama
nastoječi do Tebe doprijeti.
A onda si svrnuo svoj pogled
na zemlju zelenu pod sobom
i bješe ti dovoljan tek trenutak
da otpočineš u njenom naručju.
*****************

Moćna je svaka riječ
i svaka tvoja misao već budući čin
nemoj se njima razbacivati.
Budi svjesna svakog svog osmijeha
i mržnje što ti razdire dušu
zajedno u tebi ne mogu boraviti.
Čak i meni tada postane tijesno
meškoljim se u tebi, vraćajući ti tvoje nemire.
Bol i sumnja kada te prate
i ja prolazim u blizini
čekam da očvrsneš
kako te vjetar ne bi raznosio poljima
kako ne bi uzaludno cvala.
A kad pred strahom zatvoriš oči
i zalupiš vratima
sakrivši se u najmračniji kutak
prije ili kasnije, ja te pronađem
sa malenom luči osvjetlim stvari oko tebe
dovoljno da se možeš opet kretati
Svaka zahvala koju uputiš nebu
rasprskava se u jato zvijezda nad tvojom glavom
i poput blagoslova vraća opet tebi
kada si očajna i sama.
Ako samo na tren zaboraviš sebe
i daruješ se u potpunosti drugom
ja taj trenutak preslikavam u mnoštvo sati
i dana, pridodajući to vrijeme vječnosti.
********************

 

Kuća anđela

Došla si u kuću anđela
došla si u kuću preobražaja
zašto tvoje srce drhti
zašto tvoja duša strepi?
Ja sam čista ljubav
nemoj imati straha
budi vjerna, budi jaka
nikome ja ne dajem
više no što može nositi
i njemu koji je patio
dao sam svoj mir
moj je plašt sjaj zvijezda
moj je štit pjesma anđela
zaogrnite se njime
ljudi će vas poznati
ljudi će oko vas osjetiti
veličinu moje ljubavi
(slovenija)

 

U mislima sa tobom

Zovu te daleki predjeli
Indija ti se smiješi
sutra već putuješ
pakuješ kovčege
treperi sunčeva svjetlost
u zelenoj vodi triju rijeka
Sarasvati majka znanja
otvara ti oči
Šiva stvaratelj i razaratelj
cijeli svemir
drži na svom dlanu
blagoslov i obilje
lije u slapovima
nad mnoštvo
što u zvuku OMA
doziva Boga
prastari, sveti zvuk stvaranja
svjetlucavi pijesak
sa rijeke Ganges
sad brižno čuvam
u malenoj kutiji
a tvoju priču
u svome srcu
u mislima s tobom

(posvećeno Snježani)

 

Anđeo ljubavi

Kad se zvijezde iz sna prenu
i mjesec putnik, na svoj put kreće
jedan mali anđeo, u tom trenu
na crvenu ružu slijeće

I krevet svoj tu spravlja
od latica ružinih prekrivač meće
noćni ga leptir pozdravlja
smiješi mu se sanjivo cvijeće

Zatim liježe, umoran od leta
i sanja svoj san u zelenoj travi
među najljepšim ružama svijeta
on je anđeo ljubavi pravi

Sutra ga novi zadatak čeka
da dva srca zaljubljena spoji
i da ljubav ta potraje dovijeka
ničeg se mali anđeo ne boji

Jer ljubav je od svega jača
i on od nje čuda stvara
svojeg se mača uvijek laća
i umjesto mržnje ljubav progovara

 

Anđeo vode

i opijena pjesmom zlatokosih sirena
uđoh u potonule brodove, i tu me dočeka tišina..
ugledah duše utopljenika
kako drijemaju na osamljenim palubama
biserne mi školjke pokazaše svoje sjajne bisere
razigrani dupini upletoše me u svoju igru
rado svoje noge zamjenih ribljim repom
i odjenuh bijele haljne, satkane od pjene
Neptun mi podari svoju krunu i srebrne vile
na podvodnom grebenu, zaplesaše mi meduze
okitih se crvenom morskom zvijezdom
i zaboravih u potpunosti, na svijet ljudi
i sad živim u koraljnom dvorcu, među zelenim algama
ne može mi naškoditi to more tišine..

 

Anđeo zlaćanih krila

Anđeo zlaćanih krila
na svom dlanu mi Ljubav nosi
pored mene slijeće
sa neba božja milost rosi
mjesto tuge, pehar sreće

I smiješimo se sada
ja i taj anđeo sjajni
ljubav, vjera, nada
prepuno mi srce tajni

Mir sad u duši vlada
kad se meni on javlja
novo svjetlo, nova nada
s pjesmom me pozdravlja

 

Bajka mog djetinjstva

Jednom sam trčala bosa
po zelenoj, mekoj travi
plavi me gledali leptiri
čudom se čudili mravi

Mali vrabac pjesmom me zvao
mirisao mi jorgovan plavi
poslije kiše, na moj prozor
je slijetao, da mi se javi

Šarene balone
ispuštala sam u letu
da lete visoko, do samoga neba
a kad je snijeg pao
po dvorištu mom
skakutala je promrzla zeba

Još miriše meni
topli kruh, iz vrele peći
i crvene ruže
kraj stare kuće
gdje sjedila je majka
i nešto me uvijek natrag vuče
u meni živi, djetinjstva bajka

 

Dotakoh zavjesu vječnosti

Na plamenu svoje čežnje
dotakoh zavjesu vječnosti
u strahu odmakoh svoje lice
ali prekasno
jer me njeni rubovi okrznuše
sad koračam sa tigrovima
dubine me više ne plaše
u titaju snova java uzmiče
na rukama svojim nosim ožiljke

Vjetar zaborava
zaobilazi moje promočene staze
slutnje isplele u meni gnijezdo nemira
ja ista, ali ipak drukčija
jedno sunce nosim plameno

A zavjesa titra u tisuću boja
mnoštvo ruku me doziva
bruji simfonija svemira
mnoštvo duša
u beskraju vremena

 

Duša od pjene

Vječna je duša od pjene
što u beskraju svemira diše
u njoj, prebivaju nam sjene
i naša se historija piše

Nad njom stražari anđeo sjajni
među zvijezdama, ona biva
tu je dvorac, jedan bajni
u njemu se ona skriva

Vječna duša, od zvjezdane pjene
sa beskrajem se spaja
i čežnjom poziva, tebe i mene
ta vječna duša, od zvjezdanog sjaja

 

Jutarnja molitva

Povedi me u novi dan
evo dajem ti svoje ruke
i svoj cijeli san
svoje jade, svoje muke

Za ruku Ti me povedi
kao malo dijete
do mene na trenutak sjedni
otjeraj od mene sumnje i sjete

U mom se srcu nastani
ljubavlju obasjaj svaki kutak
od zla me svakog brani
osmjehni se na trenutak

Jer sama neću moći
krenuti u nove zore
otjeraj od mene sjene noći
poteci u moje more

Anđela mi  jednog daj
da kraj mene uvijek bdije
pokaži mi svoj kraj
gdje sunce se u meni smije

Ja ću sklopit ruke
i zahvalna Ti  biti
sa modrih nebesa
u mene Ti ćeš milost liti

Sve dok se ne napunim
Tvoje dobrote
sve dok ne zasjam
i sama od ljepote

 

Blagoslov

Blagoslov ptici u letu
i plavome nebeskom svodu
Blagoslov proljetnom cvijetu
cijelom ljudskom rodu

Blagoslov bistroj vodi,
potocima što niz obronke teku
Blagoslov svakoj slobodi
i kapima što čine rijeku

Blagoslov svim ljudima dobre volje
svakom osmijehu i ispruženoj ruci,
da nam svima bude bolje
i da brod svaki pristane u luci

Blagoslov dobru što se iz srca rađa,
ljubavi koja ovaj svijet  stvori
Mirom  neka plovi životna nam lađa,
sa strahom neka se više ne bori

Blagoslov prelijepoj nam planeti,
radost svoj djeci svijeta
Golub mira neka do svih sleti,
najljepše cvijeće neka svima cvjeta

 

Ljuljačka anđela

U mreži  od sunčevih zlatnih niti
ljuljačka se anđela skriva
Poželiš li na njoj  biti,
vidjeti anđela kako sniva?

Napiti se sunčanog sjaja
i preliti ga u svoje oči,
naslutiti jedan djelić raja
steći anđeoske moći?

Odjenuti haljinu od brokata
okititi se svjetlošću samom,
napiti se sunčanog zlata
raskrstiti sa tamom?

U mreži sunčanih zlatnih niti
ljuljačka se anđela njiše,
na nekom oblaku
on snove moje i tvoje piše!

 

Oduvijek sam ti pripadala

Oduvijek sam Ti pripadala
od rođenja Ti si me k sebi zvao
Oko mene zastor zaštićeni si tkao
 Ja mala poput palčice
u orahovoj ljusci sam životom plovila
i leptire iluzija u neznanju lovila
Doticali me snovi poput bijelih oblaka,
zaneseno se ogledala u vodama čežnje
ne znajući da me Ti strpljivo čekaš
na svakoj mojoj obali


Oduvijek sam Ti pripadala
kao što pripadaju Ti duše,
osamljene i izgubljene u mrenama noći
Ostavljao si mi svoje znakove
na svim putevima kojim sam  sa strahom kročila
 Tvoja milost oduvijek se u moju dušu točila,
kako bih Te jednom mogla zavoljeti..


Oduvijek sam Ti pripadala
valjalo mi se samo prisjetiti,
šum anđeoskih krila osjetiti
i privezati  trošni čamac u Tvoje pristanište
Skloniti se od vjetrova prolaznosti
koji su šibali  izmučenu dušu
kroz hodnike... nekih izgubljenih godina...

 

Tko može pjesnika razumjeti

Tko može pjesnika razumijeti,
kad nebo njegove su granice
Po zemlji on ne hoda
vjetar mu lista pjesmarica stranice

Sa oblacima bijelim razgovara
visoko na nebeskom svodu
Od boja duge stihove stvara
neshvatljiv  je ljudskom rodu.


U modre dubine uranja
sa njim pričaju dupini.
Pjesnik budan vječito sanja
stranac sam sebi, on se čini.

Kad ga sretnete na cesti
umivat će lice u jutarnjoj rosi
Kraj njega možete u miru sjesti
svu tugu svijeta, on u srcu nosi

Tko može pjesnika shvatiti
kad sa bijelim leptirima zbori?
Kako mu se obratiti
kad od zanosa čelo mu gori?

 

Dom

Dom je tamo gdje te srce vuče
gdje su svi tvoji najbliži i dragi
Ono uvijek jače tuče,
kad nogu spustiš na prag dragi

Osmjeh gdje te radostan dočeka
i zagrljaj poslije dugog puta
Gdje teče ljubav kao rijeka
 i miriše ruža jedna žuta...

Dom je tamo gdje znaju te leptiri,
gdje se vjetar iz zelenih krošnja smije
Tu anđeo na tebe iz prikrajka viri
i sunce te radosno ugrije

U njemu slobodno sanjaš,
u njemu se radostan budiš
i Bogu u sebi se klanjaš
nikom do sebi ne sudiš

 

Pjesnici

Pjesnici su samo ljudi,
čija se duša s oblacima njiše.
Srce im za vječnošću žudi,
po njima liju svemirske kiše.

Pjesnici su samo ljudi,
koji granice ljepoti traže.
U njima se svemir budi,
i stražare anđeoske straže.

Pjesnici su samo ljudi,
u kojima vječna duša diše.
Ljubav se u njima budi,
i stihove sama piše.

Pjesnici su samo ljudi,
koji sa leptirima lete.
Uvijek pomalo ludi,
od neke tuge i sjete..

 

Rijeka vremena

Tamo gdje rijeka vremena
oplakuje moje obale samoće
sreću se duše stare i nove
Tamo gdje se obzor  sažima
u jednu točku
i gdje sjene prošlosti lutaju
u maglama,
i rumene se oblaci
na zalazu,
na granici dana i noći
tamo ću te uvijek naći

Nećemo si ništa reći
jer govorit će naše duše
dok budu proticale
Sjedit ćemo u trošnom čamcu
jedna do druge
Naše će ruke spojene
svjedočiti
da je ljubav jača od  zaborava
Srca će nam znati
na toj rijeci vremena
da se nikad  razdvajale nismo,
već da nam je samo privid
zatvorio oči bezvremena

 

Ljubičasti san

Koračam ovijen ljubičastim plaštom
dok zrije, bubri veliko Sunce na Istoku
ljudi u kolonama hrle ka Svetištu
na prašnjavoj cesti prosi plavoko dijete
starica u dronjcima
kleči na cesti
vidiš li to svjetlo u njenim očima?
Sumrak lagano klizi po šumarku
prikrada se noć poput lopova,
na proplanku vječnost svjedoče
visoki borovi
Huk sove propara na tren tišinu,
poneka iskrica iz dimnjaka
izleti u noć,
s neba žuti mjesec-putnik, blijedim sjajem
obasjava osamljenu cestu,
vjetar šušti u trskama nad vodom
Moj ljubičast plašt nestaje u magli
čim sam skrenuo u dolinu.
Ti se budiš, trljaš snene oči
neprepoznata od sebe same,
ožiljci stare duše bolno krvare
još dugo vremena,
sve dok se ne preobraziš
i poput leptira jednostavno odletiš

 

 

Razgovor sa anđelom

Na tragu anđela,
u slatkom mirisu, u predvečerje
moja duša pronalazi mir
Vjetrovi se smiriše,
na nečujnim vratima sna
smiješi mi se plavi lik,
krila prozirna,
kroz sliku svemira
oči što kroz mene gledaju.
"Dobrodošao anđele
u moj skromni dom!
Mogu ti dati
samo svoju izmučenu dušu
i srce ranjeno
tužnim sjećanjima.
Opij me
 tim slatkim mirisom vječnosti
i povedi u  visine
plavog beskraja!"
Anđeo se mira osmjehuje:
"Još nije vrijeme
moraš stišati u sebi nemire,
ogrnuti se plaštem moje ljubavi
i pružiti ruku strancu u nevolji.
Pronaći bijelu pticu,
koja luta među gluhim zidovima
razrušene čovječnosti
i sažgati svoje želje
na vatri slavnih predaka!"
Tako mi reče anđeo
prije no što odleti
onkraj postojanja.

 

 

Svemirska plesačica

Vječnost,  svemirska plesačica
kroz prostore cijeli svemir njiše
ta nevidljiva, plava sanjačica
zvijezdama svoj ples piše

Sve naše male živote
u dugu ogrlicu niže
i drhti sva od ljepote
primičući nam nade bliže

Čežnje naše u njoj gore
od ljubavi srca plamte
i dok se sumnje u nama bore
anđeli njene puteve pamte

Vječnost, svemirska plesačica
leptire duše u kolo svoje hvata
neumorna ta igračica
naše snove rasipa poput zlata

 

 

 

Citat dana
Sveto Pismo
Kur'an
Bhagavad-Gita

Slušajte muziku dok čitate

Korisne teme na forumu

Doprinos

RSS
Vrh stranice