logo
ČOVJEK SE DUHOVNO, TJELESNO, FIZIČKI, ENERGETSKI, MATERIJALNO, UZDIŽE I NAPREDUJE KADA ČITA, PRIČA, SLUŠA, RAZMIŠLJA SRCEM, S LJUBAVLJU,
O BOŽIJIM STVARANJIMA, DJELOVANJU I NAMJERAMA SA ČOVJEKOM NA ZEMLJI

Neupotrebljive duhovne poruke

 

poruke

 

Na internetu se može pronaći dosta ovakvih slatkastih i naizgled duhovnih poruka, naročito ih puno ima na Facebooku gdje se svakodnevno vrte, šeruju, lajkuju.

Ali koja je svrha toga? Čemu to? Da li je neko nekad "očistio svoje srce od mržnje", "očistio svoj um od briga", "živio jednostavnije", "davao više", "očekivao manje" i postigao druge slične stvari zato što je negdje čitao takve poruke? Dovoljno je da onaj ko se "pali" na ovakve poruke zaista pogleda u sebe i odgovori na prethodno pitanje. Kad bi stvari bile tako jednostavne da su ovakve porukice dovoljne već bismo sada imali planetu punu prosvjetljenih ljudi.

Ako nekoga ko se "pali" na ovakve porukice pitate ovako nešto: "super, ta izjava da 'očistim um od briga' zvuči baš dobro...ali kako to da postignem?", znate li šta će vam odgovoriti? Ništa. Nastaće muk. ZATO ŠTO NIKO NE ZNA! Ili će pokušati da vam jednu besmislenu poruku objasni citirajući kako papagaj drugu jednako besmislenu. Zato što niko ne zna da vam objasni. Znaju samo rijetki pojedinci kojima je jasno o čemu se tu sve radi ali ni oni vam neće moći reći ništa upotrebljivo u onom smislu koji želite, neće vam dati neko instant rješenje, jer ga nema, sve što će oni moći je da vas upute u sveobuhvatan duhovni rad na sebi, na ličnu duhovnu izgradnju koja mora biti ozbiljna, metodična, predana, redovana i nimalo lagana. A da li ćete nakon nekoliko decenija takvog rada (ako uopšte opstanete u tome toliko) možda uspjeti da postignete to da vam je um očišćen od briga to je već vrlo neizvjesno. Ali možda ćete biti bar nešto bliži tome da otprilike razumijete o čemu se tu radi.

Jedan od razloga zašto se ljudi "pale" na ovakve mudre porukice je taj što misle da oni zaista bar tu i tamo imaju to o čemu se tu piše, da imaju taj neki mir, srce bez mržnje, um bez briga, život bez očekivanja i slično. Kad to imaju? Pa recimo kada umorni dođu sa posla i malo prilegnu onda misle da je to taj "mir". Kada ih u rijetkim trenucima ništa ne muči onda misle da je to "um bez briga". Nebitno im je što će samo pet minuta nakon toga da pjene i psuju što ih je na semaforu dočekalo crveno svjetlo ili im je neko ispred oduzeo prvenstvo prolaza ili im je šef dodijelio nešto što im se ne radi ili je dijete napravilo nešto zbog čega treba galamiti ili je gužva na šalteru ili je njihov voljeni tim izgubio utakmicu ili je internet usporio ili je neki političar opet glup ili se desilo bilo šta u njihovom životu što nije po njihovoj cijenjenoj volji. I šta se odjednom desilo sa mirom i sa umom bez briga i očekivanja u takvim situacijama? Gdje nestadoše? Gdje odjednom nestadoše?

Kada duhovni učitelji i oni koji znaju o čemu pričaju govore o Miru oni uopšte ne misle na ono što mi mislimo pod "mir". Mi pod "mir" mislimo samo na onaj mir ili imitaciju mira za koju jedino znamo, mi ne možemo znati za Mir o kojem oni pričaju jer ga nismo nikad iskusili. Ista stvar je i za riječima kao što su "mi smo svjetlosna bića", "mi smo duše sa iskustvom čovjeka", "prosvjetljenje", "više stanje svijesti", "objektivna stvarnost", "jedinstvo sa Bogom", mi nemamo pojma o čemu se tu govori ako nismo Bili u tome, ako nismo to zagrizli. A nismo. Samo rijetki jesu. Ostali to spuštaju na svoj nivo i misle da znaju o čemu se tu radi samo zato što poznaju te riječi. Ljudi se hrane šupljim riječima umjesto Stvarnošću koja stoji iza tih riječi.

Reći nekome "zaviri u svoje srce i svi odgovori su tu" je kao da mu niste rekli baš ništa, samo ste ispali glupi u želji da ispadnete pametni. Niste mu rekli baš ništa što on može da iskoristi. Ne radi se o tome da ta izreka nije tačna (to još doduše ni ne znamo, istina je da ona nama samo zvuči "duhovno" ali ko zna da li je zaista tačna? šta je potrebno da bi se to Znalo?), već se radi o tome da tom izrekom ne dajete ništa, taj ko je čuje nema nikakve koristi od nje, niti od bilo kakve slične izreke. To je kao kad bolestan čovjek ode doktoru i iznese sve svoje tegobe a doktor mu na to kaže "pa budi zdrav...a sad napusti ordinaciju da dođe drugi pacijent pa da i njemu pomognem". Nije mu dao ništa upotrebljivo, nije mu dao metodologiju rada sa sobom da bi postao zdrav (terapiju, upustva, smjernice, savjete). Nije mu dao ništa. A ovaj jadan odlazi sav sretan misleći da je dobio sve što mu treba da bude zdrav, možda će čak i umisliti da mu je sad odjednom bolje, ali ako je dovoljno iskren prema sebi on će moći da vidi na svakom koraku da nije zdrav i da mu nije ništa bolje.

Te razne duhovne izrekice su neupotrebljive. Niko nije postao duhovan čitajući ih i šerujući ih po Fejsbuku. Niko kroz to nije postigao ono na šta one upućuju. Da ne kažem da malo ko uopšte zna i razumije šta one tačno govore, umjesto pravog Razumjevanja imamo samo svoje niske ideje i projekcije, svoje fantazije o miru, umu bez briga, srcu bez mržnje, životu bez očekivanja. Na svu sreću život nas na svakom koraku svakodnevno razotkriva kao lažnjake, ali na svu nesreću to ne vidimo i ne želimo vidjeti. Čime dolazimo do toga da ovakve izrekice zapravo samo dodatno duhovno uspavljuju, bacaju dublje u ambis samozadovoljstva i zavaravanja da nešto postižemo dok ustvari ni ne razumijemo šta to tačno trebamo postići osim što imamo svoje ideje i projekcije o tome a koje su nekim čudom uvijek takve da ispadne da mi to sve nekako lako postižemo, da napredujemo, čak da to već imamo.

Na primjer koliko ima hrišćana na svijetu koji čitaju Sveto Pismo i koji su nebrojeno puta svojim očima prešli preko stiha "ljubi svog bližnjeg kao sebe samog" i koji zaista žele da to izvršavaju...ali ne izvršavaju, ni u tragovima. A zašto? Pročitali su da tako treba, to je čak jedna od dve najveće Hristove zapovijesti, žele da to izvršavaju, a opet to ne izvršavaju. Zašto? Zato što nisu u stanju. Zato što se tu uopšte ne radi o pozivu da se nekako intelektualno natjeramo (kao što intelektualno čitamo svete spise) da tu ljubav u sebi imamo već se radi o pozivu na sveobuhvatnu duhovnu izgradnju da bismo prvo mogli nekad razumjeti šta znači voljeti drugog kao sebe (jer to nije ono što sada mislimo), i šta uopšte znači voljeti sebe, a onda da bi se ta ljubav možda jednog dana mogla ispoljiti u nama, ne da je mi generišemo i gradimo već da joj samo dozvolimo da se ispolji kada otklonimo ono što je sada blokira (kada odbacimo svog "starog čovjeka" kako piše u Poslanici Efescima 4,22).

Ako neko iznosi neke duhovne poruke o tome šta je potrebno postići, pa iako one same možda nisu pogrešne, one jesu neupotrebljve ukoliko vam taj ne ponudi ujedno i Put do ostvarenja toga (a to su cijela Učenja, to zahtijeva mnogo ozbiljne lične duhovne izgradnje). Ovo dobro znaju oni koji znaju ali pišem zbog mnogih koji ne znaju i koji se zanose slatkastim duhovnim porukicama misleći da ih one čine duhovnima a zapravo ih samo još više uspavljuju.

Problem je u tome što se radije ide linijom manjeg otpora, lakše je maštati da si duhovan i razbacivati se slatkastim citatima nego pokušati ih razumjeti (a već do tog razumjevanja treba prevaliti veliki Put kroz ličnu duhovnu izgradnju) a onda jednog dana i Živjeti ono što se u njima govori. Drugi problem je taj što ljudi misle da imaju ono što još uvijek nemaju, misle da tu i tamo imaju baš taj pravi mir, um bez briga, odsustvo očekivanja, da žive jednostavno...

A šta tek reći na citate da smo mi nekakva svjetlosna bića, vječne duše sa iskustvom čovjeka, voljena djeca kosmosa? Mi u najboljem slučaju samo imamo potencijal da to Budemo, ništa više. To je kao kada bi čovjek bio okružen raznovrsnom hranom i samo vikao "ja mogu da jedem, imam svašta fino oko sebe" i onda na kraju umre od gladi jer nije ništa okusio. To je onaj iz Hristove priče u Evanđeljima koji je svoj talanat zakopao u zemlju i čekao umjesto da ga je iskoristio u radu da ga umnoži, da radi sa tim što mu je dato. Na kraju ne samo da nije ostao na početnoj tački nego mu je oduzeto i ono što je imao.

Ništa mi nemamo zdravo za gotovo. Za sve moramo da se izborimo, da osvojimo. To se postiže kroz ličnu duhovnu izgradnju ali ona ne smije biti površna, ne smijemo bježati od nje čim nam postane teška (ona zapravo ni ne postaje teška nego, kroz nju, mi sami sebi postajemo teži). Duhovna izgradnja nije u čitanju, memorisanju i citiranju mudrih i duhovnih izreka, iako je na nekom nivou i to potrebno, ali na višem nivou se te izreke počinju zaista na pravi način razumijevati i, što je najvažnije - živjeti. Ovo ujedno može biti test o tome na kojem nivou se nalazimo. Sveti spisi i duhovni učitelji koji su ostavili izreke, upute, smjernice, jednom riječju Učenja, nisu ih ostavili da ih mi memorišemo i kako papagaji ponavljamo, jer time ne pokazujemo svoju duhovnost već samo svoju moć memorisanja, a ne smijemo miješati jedno i drugo. Oni su to ostavili da bismo mi oživjeli ta Učenja u sebi samima, da bismo ih spontano živjeli i ispoljavali u svom svakodnevnom životu, a ne usiljeno i ne samo zato što smo o tome čitali pa da sad to glumimo i imitiramo, jer u tom slučaju bismo bili samo loši glumci i imitatori, ne i duhovne osobe. Ionako ima previše ovih glumaca i imitatora koji možda i imaju neku početnu duhovnost ali oni ne vide da je ona tek početak i da su oni na tom nivou zaglavili.


Paladin

 

 

Citat dana
Sveto Pismo
Kur'an
Bhagavad-Gita

Slušajte muziku dok čitate

Korisne teme na forumu

Doprinos

RSS
Vrh stranice