logo
ČOVJEK SE DUHOVNO, TJELESNO, FIZIČKI, ENERGETSKI, MATERIJALNO, UZDIŽE I NAPREDUJE KADA ČITA, PRIČA, SLUŠA, RAZMIŠLJA SRCEM, S LJUBAVLJU,
O BOŽIJIM STVARANJIMA, DJELOVANJU I NAMJERAMA SA ČOVJEKOM NA ZEMLJI

Osho

izvodi iz knjige "Božanski spjev"


osho

 

Ne postoji način da se sazna nešto više o Bogu. Ti možeš spoznati Boga, ali ne možeš znati nešto više o njemu. Znati nešto više o Bogu je ne poznavati Boga. Znati više je znanje; spoznati Boga je jedna sasvim drugačija dimenzija. Znati nešto o nečemu je samo znanje - ti možeš u tome napredovati ali nikad nećeš spoznati Boga. Spoznati Boga je nešto sasvim drugačije od znati o Bogu. Ti možeš znati mnogo o ljubavi a da ne spoznaš ljubav uopšte. Ti možeš otići u biblioteku i uzeti enciklopedije i sve knjige na tu temu i naučiti sve o ljubavi - ali ako ti se ljubav ne dogodi, ako ti se ta vatra ne dogodi, ti nećeš moći spoznati šta je to ljubav... Ljubav treba da ti se dogodi; ti treba da se zaljubiš. Ti mora da preuzmeš taj rizik, treba da se kockaš - samo tada možeš znati.

Ti kažeš: Ja bih želio da znam više o Bogu. Prava stvar je: znati više o tome neće puno pomoći. To je način kako osoba postaje pandit , učen čovjek - poznavalac. Ja nisam ovdje da vam pomognem da steknete više znanja. Ja sam ovdje da poništim vaše znanje, da vam to oduzmem. Vi morate da naučite kako se ne uči.

Ti još kažeš: Ja bih želio. Želja je jedna veoma slabašna stvar. Samo željom, niko ne može doći do Boga. Mnogo više upornosti, mnogo više duboke žudnje je za to potrebno...žudnje koja postaje vatra u tebi. Glad je potrebna; želja nije dovoljna. Žeđ je potrebna...upravo kao da si izgubljen u pustinji Sahari, a svuda okolo je pijesak i vrelo sunce, a ti nemaš ni kap vode. Tada se javlja ona ogromna žeđ od koje čitavo tvoje tijelo smrtno pati - bilo kog trena ti možeš umrijeti - a žeđ se širi i ti postaješ plamen...u toj žeđi moguće je Boga sresti. Budi žedan. Želja nije dovoljna; želja je preslaba.

(...)

Ti mora da budeš nevjerovatno gladan. To nije samo neka zanimljivost. Bog ne može nikako biti samo objekat nekog zanimanja, on ne može biti predmet tvoje želje. Bog nije ispunjenje želja, on nije tvoj san. Bog treba da uđe nalik plamenu u tebe. Kad počneš osjećati da se ništa drugo ne događa, kada Bog postaje prioritet i kada si spreman da sve žrtvuješ za to, kada Bog postane neka vrsta sveprožimanja, najpreča žudnja, da je čak i život bezpredmetan bez Boga - samo tada je sve spremno za tvoje predanje. A tada nema potrebe da ti iko u tome pomaže, tvoja žudnja za tim će obaviti sav posao. U takvoj najvećoj žeđi, u takvoj hitnosti, sav mrak koji je bio u tebi nestaje. U tom plamenu, sve što je nekorisno i nepotrebno biva spaljeno. Ti iz toga izlaziš kao čisto zlato.

Bog je tvoja realnost isto onoliko koliko i moja. Bog je tvoja stvarnost isto onoliko koliko je bio i Isusov ili Gautama Budina. Razlika je u tome što ti još nisi uspio da odvojiš kukolj od pšenice; pšenica je u tebi, ali ima i previše kukolja u tome. U jednoj krajnjoj žudnji da to spoznaš, da se ostvariš, taj kukolj se odvaja - ne postoji nekog drugog načina.

Kada staneš pred Majstora, on ti zapravo ne pomaže da dospiješ do Boga, on ti samo pomaže da postaneš više žedan. Pomaže ti da se tvoja glad razvije do krajnje granice. On ti daje žeđ i glad; on ti daje ludu strast za nemogućim.

Jedan čovjek je došao pred Budu i upitao :"Ako ti se pridružim i počnem te slijediti, hoću li biti u mogućnosti da spoznam istinu?" Buda mu je rekao: "To nije sigurno. Ja ti ne mogu to garantovati. Mogu ti garantovati samo jednu stvar, da ću te učiniti žednim. Tada će sve zavisiti samo o tebi. Ja mogu prenijeti moju žeđ na tebe i ako si ti spreman da primiš toliku žeđ...jer je to bolno. To putovanje je bolno; rast je bolan. Ako mi dopustiš da stvorim toliko bola u tebi, taj sam bol će te očistiti. Bol je proces čišćenja. Zato nikad ne pitaj za Boga ako je to tvoja želja, i nikada ne pitaj za nešto o čemu voliš da znaš nešto više. Bog je ili spoznat ili nije uopšte poznat - manje ili više to nije uopšte pitanje. Ti ne možeš podijeliti Boga - "ja o Njemu znam nešto, neko drugi zna nešto više; onaj zna polovinu, dok onaj drugi zna stoprocentnu istinu o Bogu." Bog se ne može dijeliti; ili to znaš ili ništa ne znaš. A znanje o Bogu nije kao neko drugo znanje. To nije nalik nekom naučnom saznanju o kojem možeš uvijek nešto više znati, što nema kraja, što se neprestano usavršava. To nije neko spoljnje znanje. Znanje o Bogu nije nalik običnom znanju, to je više nalik ljubavi. Ti nestaješ u svom Voljenom - to je jedini način da se to spozna. A što više toneš u svom Voljenom, ti tada još više znaš da ne znaš.

Najveći poznavaoci Boga uvijek kažu da ne znaju. Oni su nalik kapi u okeanu. Oni su pali u okean i nestali, a okean se stopio sa njima i nestao, takođe. Dakle, ko je poznavalac, a ko je znalac?

Kabir je rekao: Ja sam tražio i tražio, a onda sam se izgubio i tada se dogodilo čudo nad čudima. Kada ja nisam tu, Ti možeš stajati ispred mene, a ako sam tu u neprestanoj tražnji, Ti ćeš biti tako daleko - čak neće biti ni bljeska. A sada, pogledaj ... ja sam iščezao. Tragajući i tragajući, ja sam se sasvim izgubio; moje traganje me je ubilo, sasvim raščinilo. Sada me više nema... a Ti, moj Bože, stojiš pored mene. Kabir nam je rekao da tragalac nikad ne dospijeva do izvora. Čovjek se nikada ne sučeljava sa Bogom - jer dok ti ne nestaneš On se ne može pojaviti tako tu ne postoji neka tačka susretanja, tačka ukrštanja. Kada si ti tu, Njega tu nema; kada je On prisutan, tebe tu nema - kako onda možeš izjaviti "ja znam"? Kada tebe nema - samo tada, on se pojavljuje. Kada znalac iščezne, znanje se ukazuje; to ne može biti samo ispunjenje želja.

Ja ti mogu pomoći da postaneš plamen - žedan - gladan - vatren; ja ti mogu pokazati bol. Sve drugo tada zavisi o tebi - koliko ćeš ti ući u taj bol, u tu vatru. Ti možeš skočiti u to, Bog će se dogoditi u istom trenu. Nema potrebe da se čeka, nema potrebe da se odlaže. To se može dogoditi već ovog trenutka...ako si spreman da se potpuno suočiš sa tim bolom.

Čovjek je duga, rekoh, jer ti duga može pružiti svu perspektivu u kojoj čovjek može biti shvaćen - od nižeg do višeg nivoa. Duga ima sedam boja, čovjek ima sedam centara u svom biću. Alegorija broja sedam je veoma stara. U Indiji je ta alegorija preuzela smisao sedam čakri: najniža je muladar, a najviša sahasrar, a između njih dvije je još pet stepenika, još pet čakri. A čovjek treba da prođe svih sedam čakri - sedam stepenica do božanskog. (...)

 

O ženi

U hrišćanskoj teologiji možeš naći istu alegoriju u priči da je Bog stvorio svijet za šest dana i da se sedmog dana odmarao. Tih šest dana su šest čakri - šest centara bića. Sedma je odmor: osoba je stigla u svoj dom, odmorila se. Ta hrišćanska alegorija se nije shvatila pravilno. Hrišćani, posebno hrišćanski teolozi, nikada nisu išli dovoljno duboko u razjašnjenju te činjenice. Njihovo shvatanje je ostalo površno - najčešće logično, teoretski, ali nikada nije dotaklo stvarni problem. Bog je stvorio svijet: prvo je stvorio materiju, a posljednje što je stvorio bio je čovjek. Za pet prvih dana je stvarao sve što postoji na svijetu - stvari, životinje, ptice - a onda je šestog dana stvorio čovjeka. A u zadnjem trenutku tog šestog dana je stvorio i ženu. Sada je to veoma simbolično - žena je posljednja kreacija? Čak ni muškarac nije posljednji. Sva ljepota te alegorije je u tome što je rekao da je ženu stvorio od čovjeka. To znači da je žena prefinjenija, čistija forma.

Kao prvo: žena znači intuicija, poezija, imaginacija. Muškarac znači moć, proza, logika, razlog. To je sve simbolično: muškarac je agresivni kvalitet, žena je prihvatanje. Prihvatanje je jedan viši nivo. Muškarac je logičan, racionalan, analitičan, filozofičan; žena je religiozna, poetična, imaginarna - više fluidna, fleksibilna. Muškarac se bori sa Bogom. Nauka je čisti muški nusprodukt - muškarac se bori, buni, pokušava da pobijedi. Žena se nikada ne bori; ona je uvijek prijemčiva, uvijek čeka, predaje se. A u hrišćanskoj alegoriji se kaže da je Bog prvo stvorio muškarca. Muškarac je nešto najviše u animalnoj kategoriji, ali ako se čovječanstvo pita, žena je viša od njega. Hrišćanstvo je to objasnilo u jednom sasvim pogrešnom maniru - oni su to objašnjavali na muško šovinistički način. Oni su mislili da je muškarac važniji, zato što je Bog stvorio prvo muškarca. Tako bi onda životinje bile važnije! Ta logika je lažna. Oni su mislili da je muškarac prava stvar, žena je samo jedan dodatak. U zadnjem momentu Bog je uvidio da je nešto pogriješio pa je uzeo jedno rebro od muškarca i tako stvorio ženu. Za ženu se nije mislilo da je veoma značajna - samo kao pomoćnica, samo zbog toga da bi se muškarac osjećao bolje, inače bi on bio sam. Ta priča je bila analizirana na takav način da proizilazi da je žena manje važna od muškarca - tek samo igračka sa kojom se muškarac igra, inače bi bio usamljen. Bog je muškarca volio previše i mislio da bi on bio tužan i sam...Ne, to nije istina.

 

Svjesnost

Kada tvoja svijest postane jedan stabilan faktor u tvom životu, jedan integralni faktor u tebi, jedan iskristalisani faktor u tebi, i ti se mogneš osloniti na to...Upravo sada, ti se još ne možeš osloniti na to. Ti se, recimo, krećeš veoma svjesno, i neko te iznenada udari - tog istog trenutka tvoja svijest nestane: to nije postojano, ne možeš se na to osloniti. Neko ti kaže jednu običnu riječ: neko ti, recimo, kaže: "Idiote!" Tvoje svijesti u tom trenutku nestane, smrači ti se pred očima. Sama riječ "idiot" potjera ti krv u očima, tada bivaš spreman da ubiješ ili da pogineš. Čak i ljudi koji izgledaju veoma svijesno i budno, izgledaju tako samo zbog toga što žele da izbjegnu takvu situaciju. Njihova budnost nije stvarna. Ti možeš otići u Himalaje, možeš se zatvoriti u pećinu - niko te tamo neće moći nazvati idiotom. Ko će se usuditi da ode u himalajske pećine da bi te nazvao idiotom? Naravno, ti se tamo nećeš ljutiti. Tvoje stanje svijesti u himalajskim pećinama nije od neke veće vrijednosti jer ta svijest nema prilike za testiranje, ne postoji mogućnost da bude izazvana, da bude uništena. Zbog toga Kabir kaže: "Budi u svijetu. Nemoj se povoditi za svijetom, ali budi u svijetu, živi u ovom svijetu. Živi u svakodnevnoj prilici gdje možeš biti izazvan da se nesvjesno ponašaš i gdje ti drugi mogu pomoći da budeš svjesniji."

Ako to možeš shvatiti, svijet će biti jedno moćno sredstvo dato od Boga, da ti priušti više svijesti. Tvoj neprijatelj ti je prijatelj, kletva je blaženstvo, nesreća se može pretvoriti u sreću. To zavisi samo od toga da li znaš gdje je ključ svijesti. Tada sve možeš preokrenuti u zlato. Kada te neko izazove, to je prilika da zadržiš budnost. Kada tvoja supruga pogleda nekog drugog, i ti se osjetiš uvrijeđenim, to je trenutak da ostaneš budan. Kada se osjetiš tužan, potišten, depresivan, kada osjetiš da je sav svijet protiv tebe, to je pravi trenutak da budeš svjestan. Kada si okružen mrklom noći tada je trenutak da održiš svoje svijetlo upaljeno. Sve te situacije će se pokazati kao pomoć - u njima je smisao toga.

Sadh sangat pitam ... kaže Kabir: Voljenoga je teško naći u svijetu; on je svugdje oko nas - ali ti nisi dovoljno osjetljiv. Nisi dovoljno svijestan. On je svugdje - ali ti ga sada nećeš moći naći svugdje. Nađi čovjeka u koga se on slio - mačke i pse - i ma koliko da si ti neosjetljiv, dobićeš nešto od toga...moraš postati opijen. Da, postoje takvi ljudi u koje se Bog moćno sliva: Kabir, Hrist, Krišna - sadhi sangat pitam.

Uzmi odatle sve misli, ljubav i uputstva.

I budi u društvu takvih ljudi, počni da živiš dahom njihovog prisustva. Uhvati se čvrsto za njihovo pulsiranje, stopi se sa njihovim talasanjem. Nastoj da crpiš svoje misli, ljubav, sva uputstva od njih: neka to postane tvoje upravljanje. Ljubav prema Majstoru, prisustvo Majstora - neka budu tvoji sveti spisi. To je tvoja Biblija, živa knjiga; to je Kuran koji se još citira, iz kojeg se još pjeva - to nije mrtva stvar. Jer blaženi su oni koji mogu naći Majstora jer su tako pronašli i Boga: a našli su Boga na način na koji se čak prvo iskustvo božanskoga može dobiti. Kada se to samo jednom dogodi, ti to možeš uočiti svugdje i naći ćeš ga svugdje... ali se to prvo mora dogoditi negdje.

Neka taj skup sagori do pepela,

Tu gdje se Njegovo ime ne pominje...

Izbjegni to društvo gdje se Bog ne pominje. Pobjegni od takvih ljudi gdje Boga nije nikada bilo. Nemoj se družiti sa takvim ljudima jer ćeš od njih naučiti njihov način života, od njih ćeš dobiti takve misli i ideje, i malo po malo, počećeš da živiš njihovim duhom. Izbjegni takve ljude koji nisu prepuni ljubavi za Boga - koji ne pjevaju, ne sviraju, ne meditiraju, ne plešu, koji nisu ekstatični: izbjegni.

Čuo sam... Kada je Pompeja gorila i kada se čitav grad rušio, i kada su ljudi nosili sa sobom sve što su mogli ponijeti - zlato, nakit, srebro, vrijedne stvari... A svi su kukali i zapomagali jer nisu mogli ponijeti sve što su željeli - neko je izgubio dijete, neko opet ženu. To je bila jedna pomahnitala svjetina - čitav grad u plamenu - i svi su bjesomučno jurili kako bi izašli iz grada i spasili gole živote. To je bio pravi haos.

Samo je jedan čovjek - a bilo je tek tri sata ujutro - izlazio iz grada veoma sporo i smireno, upravo kao da se ništa ne događa. On je bio mistik. Imao je samo štap. Mnogi ljudi su ga sa čuđenjem gledali i govorili: "Izgledaš neuznemiren?" On im je odgovorio: "Zbog čega da budem uznemiren? Nemam ništa sem ovog štapa, a sada je upravo vrijeme za moju jutarnju šetnju. Čemu onda žurba? Ja nemam ništa da izgubim!"

To je taj način da nema ničega ovdje tako važnog za tebe - nemoj ničim biti opsjednut. Ti živiš u kući, ali kada dođe vrijeme da se iz kuće mora izaći, nastoj da se ne osvrćeš. Živi sa ljudima - ali ako ti žena umre, budi spreman da joj kažeš zbogom...tiho i sa ljubavlju, bez ikakvog žaljenja, bez negodovanja. Živi na taj način da ne budeš previše vezan ni za što.

 

 

Citat dana
Sveto Pismo
Kur'an
Bhagavad-Gita

Slušajte muziku dok čitate

Korisne teme na forumu

Doprinos

RSS
Vrh stranice