logo
ČOVJEK SE DUHOVNO, TJELESNO, FIZIČKI, ENERGETSKI, MATERIJALNO, UZDIŽE I NAPREDUJE KADA ČITA, PRIČA, SLUŠA, RAZMIŠLJA SRCEM, S LJUBAVLJU,
O BOŽIJIM STVARANJIMA, DJELOVANJU I NAMJERAMA SA ČOVJEKOM NA ZEMLJI

Rumi

biografija


osho

 

Džalal Al-Din Rumi rodio se i živio u trinaestomu vijeku (1207.-73.) u Perziji, na području koje je danas dio Afganistana. Obitelj mu je izbjegla iz Korasana pred najezdom Mongola, i naposljetku se nastanila u Konji, u današnjoj Turskoj, u kraju koji se također naziva Rum - odatle i njegovo ime, Rumi. Kao sin glasovitoga sufijskog propovjednika i pravnika, Bahe Walada, od djetinjstva je poučavan i odgajan prema islamskom nasljeđu, a kasnije je upućen i u nauk sufizma, mističnoga ogranka islama. Po smrti oca, 1231., Rumi je preuzeo očevu ulogu propovjednika i doktora prava, slijedeći sufijski put duhovnosti. Međutim, godine 1244., Rumi je susreo tajanstvenoga lutajućeg derviša, Šams-i-Tabrizija, i, zahvaljujući tom susretu, njegov je duhovni svijet doživio zamašan preobrat. Šams se pojavio kao potvrda Rumijeva nadahnuća, da bi ga poveo u sam zenit mističnoga doživljaja. Dvije su godine bili nerazdvojni, a tada Šams nekud nestade, te ga više nitko nikada nije vidio. Neki tvrde da je bol zbog ovoga gubitka nagnala Rumija da ustoliči legendarni bogoštovni ples - ili vrtokret - među svojim sljedbenicima, kasnije prozvanim vrtokretnim dervišima. U mnogim svojim pjesmama Rumi kazuje o svojoj ljubavi prema Šamsu; lik Šamsa stoji kao usporedba za Boga, a bol zbog rastanka s duhovnim prijateljem predstavlja bol Rumijeva odvajanja od Boga i njegove čežnje za Bogom. Poslije Šamsova iščeznuća Rumi je napustio javna propovijedanja, i posvetio se radu sa svojim sufijskim učenicima; tada je otpočela prava bujica mistične poezije, koja mu je donijela priznanje kao jednomu od najvećih književnih i duhovnih pojava svih vremena. Izbor u ovoj maloj antologiji sačinjen je da bi se pokazala širina, kako u stilu tako i u stvarima o kojima je riječ u Rumijevu duhovnom stvaralaštvu; najvećma su uzimane iz velikih Rumijevih pjesmotvora, Masnavija (ili Mathnawija ), i Divan-I Šamsa . Prvo je djelo epska pripovjedna poema od 25 000 dvostiha, u sroku, a na perzijskomu jeziku, napisana tijekom posljednjih petnaest godina Rumijeva života. O tomu se djelu govori kao o "Perzijskomu Kuranu", i ono se širom i daljom smatra najvećim duhovnim remek-djelom, ikada skladanim; napisano je naširoko prihvaćenim svakodnevnim jezikom, poučljiva stila. Tumačenja glavnih tema sufijskoga mističnog života i doktrine prepleću se i preslažu s mješavinom prosvjetnih priča, slikovitih poslovica, i prispodoba, te čine od toga djela duhovni udžbenik, koji čitatelja vodi bogoslovnom stazom, a sufijskim korakom. Njegovo drugo glavno djelo, Divan , (u prijevodu "zbirka"), sadrži ostatak Rumijevih pjesama, od nekih 35 000 ili više stihova kratke lirske poezije. Ta zbirka pokriva trideset godina rada, od dolaska Šamsa, sve do Rumijeve smrti. U usporedbi sa srazmjerno trijeznim Masnavijem , pojedinačne pjesme u Divanu po prirodi su ekstatičnije, i doimlju se kao izljevi čuvstvenih ushita, što često oslikavaju opojnost Božje ljubavi, i govore o najdubljim čežnjama ljudskoga srca. Jedna trećina tih stihova upućena je Šamsu, a Rumijevo izuzetno dostignuće leži u preobrazbi čovjekove strasti u zrcalo sjedinjenja s Božanskim. Nekoliko navoda uzeto je iz Rumijeva proznog djela Fihi ma Fihi . I ova je knjiga napisana u kasnijim godinama, a temelji se na predavanjima i razgovorima, koje je Rumi vodio sa svojim učenicima. Poučiteljske naravi, ona poput Masnavija rabi usporedbe i prispodobe da bi objasnila sufijska učenja. Sufijska staza stremi prema duhovnomu savršenstvu kroz samopreobrazbu, kako bi se stiglo u blizinu Boga, koji je sušto savršenstvo. Prvenstveni je cilj jednog Sufija nadilaženje ili "poništenje" male sobosti, ili ega, koji se postavlja kao prepreka ili "koprena" između ljudskoga srca i Boga, izobličujući naš vidik stvarnosti, i zapretajući našu sposobnost da sazrijemo do naše pune i prave sobosti, kojom savršeno odražavamo Božja svojstva. Stoga je (sufijsko) žarište okretanje duše k Bogu; Bogousredotočenje, nasuprot samousredotočenju; duhovni, a ne tvarni i prolazni svijet; unutarnja, duhovna promjena umjesto promjene u vanjskoj stvarnosti svjetovnih položaja i bogatstva. Napredak na ovoj stazi ovisi o ljubavi Božjoj i o duhovnim bitkama (ili "svetomu ratu"), koji čovjek mora voditi da bi "osvjetlao zrcalo srca", i na taj način stekao bistrinu pogleda, istinski potrebnoga da bi se ugledalo naše jastvo i duhovna zbilja. To nam može donijeti svjetovnu patnju, ali vodi većoj sreći u onostranstvu, dok zastajanje na stazi da bi se užila svakojaka lagoda i ugoda ovoga svijeta vodi u veliku patnju na onomu svijetu. Rumi također koristi prispodobu peći da bi predočio proces duhovne preobrazbe, kojim će se zahrđalo željezo našega srca rastaliti, pročistiti, i uglačati, sve dotle dok se u njemu ne pokaže jasan odraz Nevidljivoga. Savršeno odraziti Božji lik srcem, znači sjediniti se s Bogom. Ova mala antologija ne može učiniti više no ponuditi predokus Rumijeve mistične vizije. Tko želi saznati više, neka se pozabavi Franklin Lewisovim izvrsnim i iscrpnim životopisom Rumija, gdje će naći vrlo opsežno izvješće o pjesnikovu životu, vremenu, i misli. Rumijeva popularnost nije potamnila s vjekovima - njegovo se djelo danas čita više nego ikada prije, nadahnjujući čitatelje svih vjera i vjerovanja. U dobu sve svjetovnijemu i često na mukama, ovaj ponizni sufijski trapljenik nudi dodir divote, dok otkriva mogućnost božanske ljubavi, vodeći čitatelja duž staze duhovnoga rasta sa strašću, strpljenjem, i nepopustljivom jasnoćom.

 

 

Citat dana
Sveto Pismo
Kur'an
Bhagavad-Gita

Slušajte muziku dok čitate

Korisne teme na forumu

Doprinos

RSS
Vrh stranice